Bergson

Henri Bergson (1859. – 1941.) usudio se, možda i posljednji put, podignuti zastavu meta zike ondje gdje znanost nije uspijevala objasniti pojave poput interakcije tijela i uma, pamćenja ili uzroka genetskih varijacija. Ondje gdje su lozo vrijeme smatrali degradacijom vječnosti ili oblikom naše osjetilnosti, on ga je postavio kao apsolutno načelo  lozofske metode, pretvarajući intuiciju u „mišljenje u trajanju“. No Bergsonov doprinos tu ne završava. Zbog neobičnog shvaćanja vremena kao onoga što stvara razlike postao je nezaobilazna referentna točka kontinentalne  lozo je druge polovice 20. stoljeća, koja se neprestano vraćala pitanjima poput nadilaženja ljudskog stanja i odnosa subjekt – objekt, kojima se Bergson bavio na način koji je postao klasičan. U njegovu se djelu stari francuski spiritualizam, baštinik Pascalove istančanosti osnažen njemačkim romantizmom, trgnuo iz učmalosti i potpuno uronio u proučavanje znanosti kako bi pozitivističkom neprijatelju oteo njegovo oružje kojim je prijetio svesti svijest na puki ukras mozga.

Trenutno nema videa za ovaj proizvod